I wanna make a memory

...bez naslova...

Ne znam zasto sam bas odabrala lisce. Mozda bas zato sto ne bih trebala. Budimo realni, lisce bi trebalo ljudima da opada tek u pravoj jeseni njihovih zivota,a ne u najljepsim godinama. Da se razumjemo,ja nisam nesrecna,bas naprotiv, srecna sam i vrlo pozitivna,a lisce je tu tek da me podsjeti da se uvijek treba boriti protiv zamagljenost i izgubljenosti, protiv odustajanja. Ako me pitate da li uspjevam da se izborim protiv odustajanja, necu biti tako pozitivna, odgovoricu - TU I TAMO. Da,tu i tamo posustanem, mislim da je zivot odvratan i da nema nacina da se izvucem iz necega iz cega uopste se nema potrebe izvlaciti. Jer,ja,kao i milon drugih ljudi cesto od mrava pravim slona jer nemam problema. Nemam pravih,sustinskih problema. A sta bih ja zeljela? Zeljela bih da svi budu srecni! Nazovite me idealistom, ali eto. I onda svaki put kada hocu odustati sjetim se da negdje neko postoji kome bi mozda znacilo to sto ja necu odustati. Meni mnogo znaci kada vidim da ljudi ne odustaju nikada, cak ni kada je najteze. Onda necu ni ja. Gradicu sebe,boriti se,istrajati. Zar to nije zivot? Zar to nije smisao zivota? Izgraditi sebe,ne odustati, boriti se? Svako ce naci drugi smisao,svako ce nekada posustati i ne shvatiti to kao svoj poraz. I bice u pravu,jer nije svaki pad poraz. Ne postoji kraj, ne postoji bezdan, dok god se borim,dok god se borimo. I sada sam na prekretnici. Selim se. Provincijalka. Veliki grad. Ponekad se uplasim progutace me,a ponekad pomislim jaka sam. Ponekad se cak nadam da ce mi neko dosapnuti ... za nju je ovo sazvezdje provincija... Da, taj Balasevic zna covjeka nagnati na mastanje. Ali,dobro. I sta ja sad da radim? Treba da se za mjesec dana pojavim na predavanju potpuno sama i sjednem do nekog nepoznatog djecka nadajuci se da ce obratiti paznju? Da, to treba da uradim. I nije to neka drama. Nisam ni prva ni poslednja. Ali, svaki prvi put je tezak. Sjecam se svog prvog gimnazijskog dana. Kao srna uplasena, ulazim u ucionicu, nikoga ne znam. Jedina drugarica u drugom razredu. Profesorica nas odmah pita sta smo citali preko raspusta. Profesor knjizevnosti, divna dama, moja razrednica. Ja citala Vaskrsenje,Tolstoj. Sestra mi je preporucila. Kako sad da kazem da sam to citala? Smijace mi se. Nije to knjiga za petnaestogodisnjakinju. Kazem. Ona odusevljena. Ja primjecena. Stekla sam odmah prijatelje. Pitam se ... Da li ce biti i sada tako? Naravno,niko me nece pitati sta sam citala,u stvari niko me nece nista pitati. Nece biti tako. Osjecam da ne pripadam tamo,da sam ispod svih njih. Ali,ne znam zasto. I ja sam polozila prijemni,zasluzila sam da budem tamo. A sta ako sve bude u redu? I steknem prijatelje, i uklopim se i jednostavno ne bude islo. Onda se sjetim... nema posustajanja. Ne,nemam problema. Samo ih ponekad nadjem ,negdje, u nekom kutku. Cemu bih tezila kada bi sve bilo savrseno. Ipak, iskreno zelim da zivot svima bude cisto savrsenstvo.